Mimezis ili oponašanje prva je i najpoznatija poetička preporuka o tome kakav odnos umjetničko djelo treba zauzeti prema stvarnosti. Bez obzira na to koliko se ta antička formula s vremenom nadopunjavala, mijenjala ili iznova postavljala, ona je do modernizma više-manje neupitno uporište za razumijevanje i razlikovanje umjetničkoga i stvarnoga, svijeta kreacije i svijeta realnosti. Tek s avangardističkim eksperimentima, negiranjem normativnog prikazivanja, razlomljenošću percepcije i sličnog dolazi do posvemašnjeg odbacivanja mimezisa u gotovo svim sferama umjetničkog djelovanja. No, najupečatljiviju dekonstrukciju unosi postmoderna, bilo da se uslijed multipliciranja realiteta gubi osjećaj za ono što je prva stvarnost na koju bi se onda umjetnost reflektirala, bilo da je riječ o mimezisu mimezisa, o tome da jedno umjetničko djelo oponaša drugo umjetničko djelo – nerijetko koristeći složeni metajezik – bez ikakvog odnosa prema stvarnosti.